Namjenska industrija

[panzer]

Šta je bilo?

Sad vidim. Mislio si na današnje trgovanje. Ne vjerujem da su amerikanci ali ne vjerujem ni da ćemo znati ko je kupac. Obično se sakriju iza skrbnika.

[Sitna buranija]

Pratićemo. Ali ovako su i Pretis pomalo kupovali od Muje dok nisu došli skoro do polovine dionica.

Generalno, sva nam je namjenska industrija u problemu. I isti je šablon nastanka problema, daju im ogromne avanse i onda traže investiranje u proširenje kapaciteta koja se finansiraju iz tih avansa. A kada se pare potroše, traže isporuku plaćenih proizvoda. I jedna po jedna firma tone, a oni stvaraju pretpostavke za preuzimanje kontrole nad upravljanjem. A u Igmanu je primjenjena druga taktika. Da li je ovo Srbija uradila na svoju ruku (koji bi im bio cilj u ovom momentu?) ili su ovo kauboji napravili zajedno sa Srbijom, čija namjenska industrija takođe živi od njih, ne znam, ali očiti je plan da nam sjebu ili preuzmu namjensku industriju. I plan im ide u dobrom pravcu. A i ove iz Igmana treba pitati kako to da kupuju barut od jednog dobavljača i to iz zemlje koja nam je strateški neprijatelj, a ne kupuju ga recimo od strateškog partnera i prijatelja Turske, koja je, by the way, već prisutna u namjenskoj industriji FBiH. Da li im je to Srbija ponudila tako nisku cijenu da ih navuče i učini ovisnim u sklopu svojih velikodržavnih projekata? Ili su nam američki prijatelji tražili i savjetovali da nabavljamo od Srbije barut, kako bi smanjili troškove i povećali profitabilnost, pa postali ovisni? Ne znam za koga Trojka radi, ili misli da radi na ovaj način. Ali, šta god da je, nije dobro...

[panzer]

To sa barutom se tako posložilo. Kada je Srbija osjetila pritisak radi prodaje oružja svim stranama u svim današnjim ratovima, napravili su tu neku odluku o zabrani izvoza. A opet pitanje je kakvi su im novi tokovi oružja i opreme tj baruta i eksploziva.

Igman je tu kolateralna šteta. Ono je logično da se ne trudiš previše da imaš alternativu jer par zadnjih decenija imaš dobavljača koji ti je blizu i sa kojom se imala veza pupčane vrpce još iz prošlog vijeka.

A sada je kasno da se traži alternativa jer se barut u svijetu traži kao suho zlato.

Generalno zadnjih 7-8 godina Igman je ušao u kolotečinu političkih odluka i interesa privatnog suvlasnika u kojoj je Muratbegović dijelom balansirao. Sada je to sve u haosu pošto je nova uprava ušla u neobrano grožđe.

Ginex mi je tu najotporniji. Kako sam već ranije govorio, dio uprave su i vlasnici a oni neće dopustiti da im neko sa strane čerupa firmu samo zato što se dočepao jednog mandata na vlasti. I to se pokazuje poslovnim rezultatima.

[panzer]

Ovaj put, solidno promišljanje autora teksta. Tehničke su ovo stvari ali bi bilo logično i da se nađe neko bilateralno rješenje na nivou država.

https://www.klix.ba/biznis/privreda/nam ... /250902040

Nedavna blokada uvoza baruta iz Srbije za kompaniju "Igman d.d." otvorila je pitanje koje odavno bdije nad kompanijama namjenske industrije u Federaciji BiH, a to je potreba za pronalaskom novih dobavljača sirovina od kojih je barut najtraženija roba.
Stvaranje vojne industrije u BiH u periodu SFRJ nije predviđalo da kompanije iz tadašnje SR BiH budu nezavisne i autonomne u nabavci radnih sirovina i repromaterijala.

Tadašnji, socijalistički koncept je bio takav da je sve vojne kompanije iz državnog konzorcija usmjeravao jedne na druge, pa su tako sve fabrikate, polufabrikate i gotove proizvode zajednički sklapale i proizvodile kompanije iz svih republika.

Danas, trideset godina od raspada zajedničke države brojne kompanije namjenske industrije iz BiH i dalje uvoze sirovine i fabrikate iz Srbije.

U odnosu na sve sirovine i materijale u namjenskoj industriji BiH, najpotrebniji i globalno najtraženiji je barut od čijeg snabdijevanja ovisi proizvodnja municije, granata, bombi i drugih proizvoda.

U tom pogledu barut se tradicionalno uvozi iz Srbije te u manjim količinama iz drugih zemalja, pri čemu je nestašicu na globalnom planu dodatno otežala implementacija odluke Vlade Srbije o obustavi izvoza baruta, koja je pogodila i BiH.

S druge strane, Srbija je ovisna o uvozu eksploziva, kapisli i detonatora od kompanija namjenske industrije iz FBiH. U prvih sedam mjeseci 2025. godine Srbija je iz BiH uvezla 99 tona eksploziva i pirotehničkih proizvoda u vrijednosti od 14,7 miliona maraka, što ovu državu svrstava u najvećeg uvoznika iz BiH u ovoj kategoriji.

Alternative i rješenja

Stečaj i komadanje kompanije Vitezit ostavio je namjensku industriju BiH bez najvažnije i jedine kompanije koja je proizvodila sirovine neophodne za raketno odnosno artiljerijsko oružje.

I to je zapravo ključni problem namjenske industrije u BiH koje je u potpunosti zavisna od nabavke sirovina jer nema sopstveni kapacitet za autonomiju proizvodnog procesa.

Treba istaći da ovo nije prvi put da se zbog prekida snabdijevanja sirovinama, a pogotovo barutom iz srbijanske kompanije Milan Blagojević iz Lučana zaustavlja proizvodni proces u kompanijama namjenske industrije u FBiH.

Ali bi ovaj slučaj trebao donosiocima odluka svakako biti alarm da rade na osnaživanju industrijske autonomije, sekuritizaciji dobavljača i pronalasku dugoročnih rješenja na domaćem tržištu.

S druge strane, ukoliko se pokaže da je prekid uvoza baruta iz Srbije za BiH dugoročna odluka Beograda, kompanije iz FBiH bi trebale razmatrati prekid saradnje u domenu izvoza kapisli i detonatora bez kojih srbijanske kompanije namjenske industrije ne mogu isporučivati municiju iz svojih kompanija.

Recipročne blokade i moratorij na izvoz nisu rješenje ali svakako jesu vid ekonomskog i privrednog odgovora. Naravno dio odgovornosti odnosi se i na menadžment svake od kompanija koje tradicionalno ne mijenjaju dobavljače preuzimajući ih od prethodnih rukovodstava kompanija.

Takav kampanjski pristup u kombinaciji sa globalnim prilikama i potražnjama kao i manjku volje za povećanje industrijske autonomije - doveo je do aktuelne situacije.

Kao dugoročno rješenje samostalna izgradnja fabrike za proizvodnju baruta predstavlja prekrupan zalogaj s obzirom na manjak strateškog pristupa oblasti vojne industrije, ali i složenosti hemijskih procesa koje obrazovne instutucije u BiH teško mogu pratiti.

S druge strane, globalni manjak amonijaka na svjetskom tržištu ugrožava i proizvodnju eksploziva u BiH, što je zajedno s problemom baruta novi veliki izazov.

Poželjne i manje poželjne opcije

Otkad je barut u 13. stoljeću stigao iz Kine u Evropu, njegova uloga u vojnoj industriji samo je rasla. U odnosu na evropske odbrambene koncerne koji proizvode barut i barutna punjenja sa narudžbama za narednih nekoliko godina, Kina se sve više nameće kao alternativa mnogim državama.

Nedavna saznanja o uvozu kineskog eksploziva TNT preko kompanije Pretis pod nadzorom dioničarske grupacije Regulus, samo pokazuje da se vojna industrija snabdijeva neovisno o zvaničnim politikama.

Ako su SAD tokom 60-ih mogle preko fiktivnih kompanija uvoziti titanijum iz Sovjetskog saveza kako bi mogli napraviti špijunski avion U-2, ne postoji prepreka da kompanije namjenske industrije iz BiH širom svijeta traže i dobavljače i tržište.

U kontekstu globalne potražnje baruta i nitroceluloze kao glavnog sastojka bez koje nema baruta treba istaći podatak da su SAD u 2023. godini prema zvanično objavljenim podacima koji nisu potpuni, izvezla više od 3.000 tona nitroceluloze Rusiji.

Ukoliko ruska vojna industrija proizvodi metke i barutna punjenja za granate od baruta koji je dobijen nitrocelulozom iz SAD-a, onda je to najbolji primjer da je vojna industrija sektor privrede koji ovisi jedino o snalažljivosti kompanija da opstanu u složenim globalnim i regionalnim uslovima.

Naravno kao glavna prepreka uvozu sirovina iz Kine nameću se uredbe Evropske unije koje su obligatorne za članice, koje se i same krše moratorij na saradnju sa kineskom vojnom industrijom.

U tom smislu država mora pronaći načina zaštititi kompanije namjenske industrije na način da osigura dobavljače tamo gdje za to postoje prilike.

A prilika osim u Kini postoji i u Turskoj čije kompanije imaju zaokružen proizvodni proces jednobaznog ali i višebaznih baruta. Razlika u bazi baruta odnosi se na smjesu koja diktira i svojstva pa se tako jednobazni (osnovni) barut koristi u proizvodnji streljačke municije, dvobazni u proizvodnji artiljerijskih punjenja dok se trobazni barut koristi kod municije koja ostvaruje najbolje balističke performanse.

U tom pogledu bi tjesnija saradnja namjenske industrije FBiH i Republike Turske mogla predstavljati jedan od koraka u prevazilaženju problema sa nabavkom sirovina kao što je barut. Primjere za takvu saradnju predstavljaju Kosovo, Makedonija i Hrvatska koje imaju odbrambene sporazume sa turskom kompanijom MKE.

U Hrvatskoj i Kosovu turska kompanija MKE gradi fabriku municije uz tehnološku razmjenu znanja, čime bi ove države po prvi put trebale osvojiti proizvodnu liniju streljačke municije. S druge strane u BiH već decenijama posluju kompanije koje proizvode streljačku i artiljerijsku municiju.

Međutim, odluka turske kompanije MKE da u Sjevernoj Makedoniji gradi fabriku baruta, za BiH može predstavljati rješenje o kojem bi se trebalo razmisliti.

Dugoročno posmatrano, sva više ili manje prihvatljiva vanjska rješenja ne mogu nadomjestiti manjak vlastitih kapaciteta što će dolaziti do izražaja prilikom svih velikih narudžbi i povećanja potražnje za proizvode namjenske industrije iz BiH.