umjesto platine kripto
https://en.wikipedia.org/wiki/Trillion-dollar_coin
https://www.reuters.com/article/us-glob ... SKBN21A2OC
Vijesti iz ekonomije/privrede
-
Investitor
- Posts: 912
- Joined: 19 Apr 2012, 10:37
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
https://www.klix.ba/biznis/poznato-kako ... /210526129
"Tako su kompanije sa sjedištem u FBiH prošlu godinu okončale padom dobiti od 12 posto, dok su u RS-u dobit povećale za čak 32 posto. Prošlogodišnja dobit kompanija u FBiH je iznosila 2,19 milijardi KM, a u Republici Srpskoj 1,5 milijardi KM."
Je li ekonomija RS-a zdravija ili samo poštenije iskazuju dobit?
"Tako su kompanije sa sjedištem u FBiH prošlu godinu okončale padom dobiti od 12 posto, dok su u RS-u dobit povećale za čak 32 posto. Prošlogodišnja dobit kompanija u FBiH je iznosila 2,19 milijardi KM, a u Republici Srpskoj 1,5 milijardi KM."
Je li ekonomija RS-a zdravija ili samo poštenije iskazuju dobit?
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Prema pisanju ljubljanskih Financi, NLB Grupa će prodati svoj ogranak za upravljanje imovinom NLB Skladi.
NLB Skladi upravljali su s imovinom od 1,771 milijarde eura krajem ožujka, stvarajući neto dobit od 1,9 milijuna eura u prvom tromjesečju godine.
NLB nije službeno potvrdila ove informacije niti objavila bilo kakvu službenu izjavu u vezi s navodnom prodajom.
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Mirovinskim fondovima sve je teže ostvarivati dosadašnju razinu prinosa kroz “uobičajena” ulaganja, a te boljke nije lišen ni najveći državni investicijski fond na svijetu.
Na 25. obljetnicu rada norveškog državnog fonda – poznatijeg kao Naftni fond – njegov prvi čovjek Nicolai Tangen izjavio je kako div koji raspolaže s imovinom od 1,3 bilijuna dolara u budućnosti vjerojatno neće moći isporučiti dosadašnje prinose.
Ne može niže
Fond je osnovan s prvotnom namjerom kanaliziranja novca od prodaje nafte kako bi se spriječilo pregrijavanje norveškog gospodarstva. No, 1998. je prerastao u državni investicijski fond koji je već sada svakome Norvežanu osigurao 200.000 dolara mirovine.
Fond od osnutka bilježi godišnji prinos od 4,42 posto, iznad dugoročnog cilja od 4 posto, ponajviše zbog vrlo dobrih rezultata ulaganja u posljednjih 10 godina.
No, malo je vjerojatno da će to nastaviti, kazao je Tangen za Reuters. “Sada imamo rekordno niske kamatne stope i rekordno visoka dionička tržišta. S obzirom da su rekordno nisko, kamatne stope ne mogu ići još prema dolje”, smatra Tangen.
Dodao je da je sada povezanost rizika i prinosa drugačija, kako za obveznice, tako i za dionice. Po osnutku Naftni je fond isprva ulagao isključivo u državne obveznice. Ulaganja u korporativne obveznice, dionice i nekretnine dopuštena su mu kasnije.
Prošle godine fond je dobio odobrenje za izravno stjecanje udjela u projektima obnovljivih izvora energije. Od problema ostvarivanja opipljivih prinosa u sadašnjem financijskom okružju nisu “cijepljeni” ni hrvatski mirovinski fondovi, tim više jer im većinu ulaganja čine državne obveznice.
Prema posljednjim podacima Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa), u domaće državne obveznice mirovinci su uložili 60 posto imovine.
Niže razine
Iz Hanfe komentiraju kako nije izgledno ostvarivanje prinosa na obveznička ulaganja kakvi su zabilježeni u prošlom razdoblju. “Iako postoje određeni čimbenici koji bi mogli utjecati na određeni rast zahtijevanih prinosa u kratkom roku, dugoročno bi oni mogli ostati na relativno nižim razinama.
S druge strane, na drugim financijskim tržištima (poput dioničkog) povećana je kolebljivost, a u pitanje se dovode i postojeće razine cijena”, smatra Hanfa.
S obzirom na okruženje niskih kamatnih stopa moguće je da će mirovinski fondovi potražiti prinose u drugim klasama imovine, a u posljednjih godinu dana već je prisutan trend smanjivanja ulaganja u obveznice te povećanje ulaganja u dionice (pogotovo inozemne) i u investicijske fondove, dodaje regulator.
Udruga društava za upravljanje mirovinskim fondovima (UMFO) ističe kako mirovinci izbjegavaju ulaganja u instrumente s negativnim prinosom, no čak i hrvatske državne obveznice, u koje mora biti uložen značajan dio imovine mirovinskih fondova, imaju povijesno niske prinose koji bi mogli utjecati i na manje prinose fondova u idućem srednjoročnom razdoblju.
“Stoga su u situaciji niskih prinosa na državne obveznice mirovinski fondovi primorani mijenjati paradigmu i svoje poslovanje diversificirati i usmjeriti na ulaganja koja nude više očekivane prinose.
U skladu s time, a unutar limita, podiže se alokacija u dionički dio portfelja te u alternativne klase imovine što uključuje private equity, venture capital fondove, ulaganje u nekretnine, infrastrukturu, sirovine i hedge fondove”, ističu iz UMFO-a.
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Moglo bi ali sve je individualno.
Evropska unija će narednih godina provoditi jedno od najvećih geostrateških ekonomskih repozicioniranja, a zapadni Balkan bi, ako provede potrebne reforme, od toga mogao profitirati.
Naime, evropska privreda trpi velike posljedice zbog činjenice da su svjetski lanci snabdijevanja sirovinama i robom poremećeni zbog koronavirusa. Većina evropskih dobavljača nalazi se u Kini i sada mnoge evropske zemlje, a posebno Njemačka, žele pozicionirati dobavljače bliže svojim granicama, kako bi izbjegli ovakve probleme u budućnosti.
Stvaranje jedinstvenog tržišta na Zapadnom Balkanu, inicijativa koju je pokrenula EU, koja je u medijima poznata kao mini Schengen, mogla bi biti šansa da Zapadni Balkan transformiše svoju ekonomiju, piše Deutsche Welle.
Ako bi se zemlje Zapadnog Balkana mogle dogovoriti o uvođenju zajedničkog ekonomskog prostora, po uzoru na EU, bila bi to šansa da prigrabi dio dobavljačkih lanaca i na taj način popravi svoju ekonomsku poziciju.
Pojašnjenja radi, mini Schengen, odnosno zajednički ekonomski prostor na Zapadnom Balkanu, obuhvatao bi četiri slobode: slobodu kretanja robe, slobodu kretanja usluga, slobodu kretanja kapitala i slobodu kretanja rada na cijelom području Zapadnog Balkana. To znači da granice između zemalja ne bi postojale za ove četiri slobode, odnosno građanin bilo koje od njih bi se mogao zaposliti u bilo kojoj drugoj zemlji regiona s jednakim pravima kao i domaći radnici, a na isti način bi ljudi mogli, bez carina i kontrola, razmjenjivati robu, usluge i kapital.
Da bi prostor profunkcionisao u praksi, potrebno je da se definišu standardi u sve četiri oblasti, kojih bi se pridržavale sve zemlje članice slobodnog ekonomskog prostora, kao i sudska instanca koja bi mogla da odlučuje u slučaju sporova ili pritužbi o kršenju pravila.
Njemački Deutsche Welle ističe da čak 68 posto njemačkih kompanija planira azijske dobavljače zamijeniti evropskim, i ističe da je to velika šansa za region.
"Za njemačke firme bi to moglo značiti manje dobavljača u Aziji, ali više u Istočnoj i Južnoj Evropi. Na Zapadnom Balkanu mnogi polažu velike nade u investicije iz Njemačke", piše DW.
Iz Ureda EU u BiH ističu da inicijativa za uspostavljanje zajedničkog regionalnog tržišta Zapadnog Balkana u okviru Berlinskog procesa nudi "mapu puta" da region postane atraktivniji za investicije.
"Zbog toga je potrebno da se cijeli region snažno posveti daljem proširivanju regionalne ekonomske integracije na temelju pravila i standarda EU, a čime se region i njegova privredna društva približavaju unutrašnjem tržištu EU. Regionalni sporazum o roamingu, potpisan na Digitalnom samitu Zapadnog Balkana u aprilu 2019. godine, bio je važan korak ka zajedničkom roaming prostoru EU i Zapadnog Balkana", naglasili su.
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Bit će velikih promjena,.. neko će dobiti a neko izgubiti.
Jučer na HTV-u govore o poskupljenju svega i svačega i onda zanimljiva informacija da je transport kontejnera robe iz Kine otišao sa 12.000 kuna na 56.000 kuna.
Možda je i to dio nekog plana izbacivanja kineza iz igre.
Jučer na HTV-u govore o poskupljenju svega i svačega i onda zanimljiva informacija da je transport kontejnera robe iz Kine otišao sa 12.000 kuna na 56.000 kuna.
Možda je i to dio nekog plana izbacivanja kineza iz igre.
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Autor: Aleš Lokar, Generali Investments
ANALIZA - Posljednjih tjedana svjedočimo brojnim analizama inflacije. Možda nismo ni svjesni važnosti ove teme u razvijenom svijetu. Generacije rođene u Jugoslaviji navikle su na inflaciju koja je tijekom razdoblja dosegla tisuće i milijune posto.
Dakle, inflacija od 2 ili 4 posto nije veliki izazov, zar ne? Ali nije baš tako. Trenutna razina inflacije koja doseže 2 posto u EU i 5 posto u Sjedinjenim Državama, šok je. Zapadne ekonomije rijetko vide inflaciju iznad dva posto, a strah od nepoznatog je velik. Pogotovo što europsko, a još više njemačko kolektivno sjećanje povezuje inflaciju s uzrocima porasta nacizma i kasnijeg Drugog svjetskog rata. Stoga će fenomen inflacije i pitanje njegove dugovječnosti biti jedno od glavnih ekonomskih pitanja ljeti.
Ljudi imaju vrlo širok spektar mišljenja o inflaciji. No, razjasnimo nešto na početku: predviđanje inflacije jedna je od najrizičnijih stvari. Još jednom, oba tabora - oni koji vjeruju da je prijelazne prirode i oni koji vjeruju da smo ušli u razdoblje duljih razdoblja veće inflacije - daju vrlo jake argumente. Činjenice su sljedeće: labava monetarna politika s ubrzanim tiskanjem novca i niskim kamatnim stopama osnova je za veću inflaciju. Novac je ogroman i jednostavan za stvaranje; roba malo teža. Ali kada i kako se to očituje ostaje otvoreno pitanje. Od financijske krize 2008/2009.
Imamo više od 12 ili 13 godina labave monetarne politike, ali inflacije nije bilo. Korona je tome dodala logističke izazove i zatvaranjem javnog života uzrokovala neravnoteže i nedostatak materijala, poluproizvoda i krajnje robe u pojedinim segmentima. Potražnja, međutim, ostaje ili se povećava zbog promijenjenih potrošačkih navika. To dovodi do viših cijena. Zbog nesigurnog okruženja, tvrtke koče nove investicijske cikluse i šire proizvodnju, što opet ne dovodi do popunjavanja dodatne potražnje. Vladine intervencije i mjere sa sobom donose rast cijena mnogih ulaznih sirovina i krajnjih proizvoda. Zelena energija neophodna je za naš planet.
Međutim, mora se prihvatiti činjenica da će biti poskupljenja. Ponekad i velika. Potražnja za sirovinama raste zbog rasta svjetske ekonomije. Barem u slučaju rudnika, udio kvalitetne rude polako opada: za tonu bakra ili željeza iz istog rudnika treba iskopati sve više i više zemlje. Posljednjih godina, također zbog brige za okoliš, poštivanja autohtonih naroda i svih ostalih zahtjeva koje postavljamo kao moderno društvo, tvrtke nisu ulagale u proširenje proizvodnih kapaciteta. Znamo što se događa s cijenom ako se rastuća potražnja sudara s konstantnom ili čak padom ponude. Mogli bismo navesti i razloge zašto je inflacija neizbježna u budućnosti. Prema nekima puno viša. Ali razmišljati tako opasno je.
Inflacija je teško uhvatljiva "životinja". Dolazi kad to nitko ne očekuje; jednom kad se pojavi, još je teže kontrolirati. Kad se inflacija ugradi u očekivanja ljudi, a mi dobijemo inflacijska očekivanja, borba protiv nje je još teža. ECB je proveo više od deset godina u borbi protiv deflacije, kada je inflacija bila vrlo skromna. Ljudi nisu željeli trošiti, već samo štedjeti. Stoga je u ovom trenutku za štediša ili investitora važno da ga inflatorna razmatranja ne zavode pretjerano u jednom ili drugom smjeru. U trenucima neizvjesnosti potrebna je disperzija, a time i klađenje na obje strane.
Jaka inflacija može brzo progutati bankovnu štednju, a znamo su da su depoziti u Hrvatskoj i regiji još uvijek na visokim razinama. S druge strane, u okruženju visokih procjena jednako je nerazumno ulagati sva sredstva u rizična ulaganja koja bi pružila barem djelomičnu zaštitu od inflacije. Jednostavno ne znamo kako će se stvari odvijati. Sigurno je samo da će inflacija tijekom ljeta i rane jeseni biti puno veća nego u prošlosti. Međutim, mogu li se ovakva kretanja nastaviti do kasne jeseni, to već spada u kategoriju proročanstva. Upotreba riječi proročanstvo i osiguranje u istoj rečenici rijetko kad dobro završi.
Re: Vijesti iz ekonomije/privrede
Piše: Yanis Varoufakis
Evo kako kapitalizam dočekuje svoj kraj: ne u vihoru revolucije, već na smetljištu evolucije. Kao što je u svoje vreme neprimjetno istiskivao feudalizam, dok jednog dana većina ljudskih odnosa nije dobila tržišno utemeljenje, tako se kapitalizam danas postepeno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije: tehno feudalizmom.
Poslije brojnih sličnih i preuranjenih najava propasti kapitalizma, naročito s ljevice, ovo je ambiciozna tvrdnja. Ali ovog puta prognoza bi se mogla ostvariti.
Simptomi su vidljivi. Cijene državnih obveznica i cijene dionica privatnih kompanija, koje bi se uvijek trebale kretati u suprotnim smjerovima, danas rastu zajedno. Taj rast se povremeno usporava i zastaje, ali njihove cijene prate istu putanju. Takođe, cijena kapitala, koja s rastom neizvjesnosti treba opadati, nastavlja rasti iako su budući prinosi krajnje neizvjesni.
Možda smo najjasniji signal da se događa nešto neobično dobili 12. avgusta prošle godine, kada je objavljeno da je u prvih 7 mjeseci 2020. nacionalni dohodak Velike Britanije opao za više od 20 odsto, što je premašilo i najpesimističnija predviđanja. Samo nekoliko minuta kasnije, vrijednost dionica na Londonskoj berzi skočila je za 2 odsto. Nikada se nije dogodilo ništa slično. To potvrđuje da se finansijski sektor konačno oprostio od realne ekonomije.
Da li ti neobični događaji zaista znače da više ne živimo u kapitalizmu? Jer znamo da je kapitalizam već prolazio kroz duboke transformacije. Zar ne bi trebalo samo sačekati i pripremiti se za njegovu slijedeću inkarnaciju? Ne mislim tako. Događaji kojima upravo prisustvujemo nisu samo još jedna od metamorfoza kapitalizma. Dešava se nešto dalekosežnije i zlokobnije.
Istina je da je kapitalizam od kraja 19. stoljeća bar dva puta prolazio kroz ekstremne transformacije. Prva velika promjena odigrala se s drugom industrijskom revolucijom i prelaskom sa slobodne konkurencije na sistem oligopola, kada je električna energija omogućila nastajanje džinovskih umreženih korporacija i megabanaka potrebnih da se takve korporacije finansiraju. Pekara, pivara i mesara o kojima je govorio Adam Smith zamjenili su Ford, Edison i Krupp kao primarni pokretači historijskih procesa. Ciklus mega-prinosa i mega-zaduživanja koji je uslijedio doveo je do sloma 1929. godine i New deala, a poslije Drugog svjetskog rata i do uspostavljanja novog sistema u Bretton Woodsu koji je regulacijom finansijskog sektora osigurao jedan od rijetkih perioda stabilnosti.
Kraj Bretton Woodsa 1971. doneo je drugu veliku transformaciju. Rastući trgovinski deficit Sjedinjenih Država bio je glavni generator agregatne tražnje za robama iz Njemačke, Japana i kasnije Kine, čime su Sjedinjene Države uvele kapitalizam u novu fazu globalizacije. Profiti iz Njemačke, Japana i kasnije Kine prelivali su se na Wall street, odakle je čitav proces finansiran.
Da bi obavili svoj dio posla lideri Wall streeta su tražili oslobađanje od kontrola uvedenih u doba New deal i Bretton Woodsa. Zahvaljujući deregulaciji finansijskog sektora oligopolski kapitalizam se finansijalizovao. Kao što su Ford, Edison i Krupp zamjenili Smithovog pekara, pivara i mesara, novi protagonisti kapitalizma postali su Goldman Sachs, JP Morgan i Lehman Brothers.
Prethodne transformacije kapitalizma su proizvodile dalekosežne posljedice (Velika depresija, Drugi svjetski rat, Velika recesija i stagnacija poslije 2009), ali nisu uticale na ključne odlike kapitalizma kao sistema koji pokreću privatna dobit i tržišna renta.
Da, prelaskom sa Smithovog kapitalizma na oligopolski kapitalizam dobit je nevjerovatno uvećana i konglomerati su dobili priliku da tržišnu moć iskoriste za izvlačenje velikih renti od potrošača (pošto su se riješili konkurencije). Da, Wall street je ekstrahovao rentu iz čitavog društva tržišno uređenim oblicima pljačke u po bijela dana. Ipak, i oligopolski i finansijalizirani kapitalizam pokretale su privatna dobit i renta ostvarena uspješnom kontrolom tržišta, na primjer, tržišta kojim dominira General Electric ili Coca Cola, ili tržišta koje je izgradio Goldman Sachs.
Poslije 2008. sve se promijenilo. Kada su u aprilu 2009. centralne banke zemalja G7 odlučile štampati novac da bi pokrenule globalni finansijski sistem, dogodio se veliki lom. Današnju globalnu ekonomiju ne pokreće dobit privatnih preduzetnika, već konstantna emisija novca iz centralnih banaka. U isto vrijeme, lokus ekstrakcije vrijednosti pomjerio se sa tržišta na digitalne platforme kao što su Facebook i Amazon koje ne funkcioniraju kao oligopoli, već kao neka vrsta privatnih feuda.
Skok berze 12. augusta 2020. može se objasniti činjenicom da našu ekonomiju ne pokreću ostvareni profiti preduzetnika, već uvećani bilansi centralnih banaka. Kada su čuli loše vijesti, finansijeri su pomislili: „Odlično! Centralna banka je u panici. Odštampat će i podijeliti nam još funti. Vrijeme je za kupovinu dionica!“ Na čitavom zapadu centralne banke štampaju novac koji finansijeri pozajmljuju korporacijama koje onda kupuju sopstvene dionice (čija cijena više nema dodirnih tačaka s profitabilnošću njihovog poslovanja). S druge strane, digitalne platforme zamjenjuju tržišta kao mjesto ekstrakcije privatnog bogatstva. Prvi put u historiji praktično svi besplatno proizvodimo akcijski kapital velikih korporacija. To radite svaki put kada postavite objavu na Facebook ili koristite Google navigaciju.
Tradicionalni kapitalistički sektori, naravno, nisu nestali. Mnogi feudalni odnosi su još opstajali početkom 19. stoljeća, ali kapitalizam ih je potiskivao. I kapitalistički odnosi danas opstaju, ali tehno feudalizam ih polako istiskuje.
Ako sam u pravu, svaki novi program stimulacije bit će u isto vrijeme i preglomazan i nedovoljan. Kamate više neće moći pratiti stopu zaposlenosti, a da ne izazovu serije bankrota. Klasno utemeljena politika u kojoj se partije koje zastupaju interese kapitala nadmeću s partijama koje zastupaju interese rada potpuno će nestati.
Kapitalizam će se ugasiti gotovo u tišini, ali moguće je da će potom uslijediti oluja. Ako svi oni koji su se našli na udaru tehno feudalističke eksploatacije i nezapamćenog rasta nejednakosti uspiju pronaći zajednički glas, bit će to veliki prasak.
Evo kako kapitalizam dočekuje svoj kraj: ne u vihoru revolucije, već na smetljištu evolucije. Kao što je u svoje vreme neprimjetno istiskivao feudalizam, dok jednog dana većina ljudskih odnosa nije dobila tržišno utemeljenje, tako se kapitalizam danas postepeno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije: tehno feudalizmom.
Poslije brojnih sličnih i preuranjenih najava propasti kapitalizma, naročito s ljevice, ovo je ambiciozna tvrdnja. Ali ovog puta prognoza bi se mogla ostvariti.
Simptomi su vidljivi. Cijene državnih obveznica i cijene dionica privatnih kompanija, koje bi se uvijek trebale kretati u suprotnim smjerovima, danas rastu zajedno. Taj rast se povremeno usporava i zastaje, ali njihove cijene prate istu putanju. Takođe, cijena kapitala, koja s rastom neizvjesnosti treba opadati, nastavlja rasti iako su budući prinosi krajnje neizvjesni.
Možda smo najjasniji signal da se događa nešto neobično dobili 12. avgusta prošle godine, kada je objavljeno da je u prvih 7 mjeseci 2020. nacionalni dohodak Velike Britanije opao za više od 20 odsto, što je premašilo i najpesimističnija predviđanja. Samo nekoliko minuta kasnije, vrijednost dionica na Londonskoj berzi skočila je za 2 odsto. Nikada se nije dogodilo ništa slično. To potvrđuje da se finansijski sektor konačno oprostio od realne ekonomije.
Da li ti neobični događaji zaista znače da više ne živimo u kapitalizmu? Jer znamo da je kapitalizam već prolazio kroz duboke transformacije. Zar ne bi trebalo samo sačekati i pripremiti se za njegovu slijedeću inkarnaciju? Ne mislim tako. Događaji kojima upravo prisustvujemo nisu samo još jedna od metamorfoza kapitalizma. Dešava se nešto dalekosežnije i zlokobnije.
Istina je da je kapitalizam od kraja 19. stoljeća bar dva puta prolazio kroz ekstremne transformacije. Prva velika promjena odigrala se s drugom industrijskom revolucijom i prelaskom sa slobodne konkurencije na sistem oligopola, kada je električna energija omogućila nastajanje džinovskih umreženih korporacija i megabanaka potrebnih da se takve korporacije finansiraju. Pekara, pivara i mesara o kojima je govorio Adam Smith zamjenili su Ford, Edison i Krupp kao primarni pokretači historijskih procesa. Ciklus mega-prinosa i mega-zaduživanja koji je uslijedio doveo je do sloma 1929. godine i New deala, a poslije Drugog svjetskog rata i do uspostavljanja novog sistema u Bretton Woodsu koji je regulacijom finansijskog sektora osigurao jedan od rijetkih perioda stabilnosti.
Kraj Bretton Woodsa 1971. doneo je drugu veliku transformaciju. Rastući trgovinski deficit Sjedinjenih Država bio je glavni generator agregatne tražnje za robama iz Njemačke, Japana i kasnije Kine, čime su Sjedinjene Države uvele kapitalizam u novu fazu globalizacije. Profiti iz Njemačke, Japana i kasnije Kine prelivali su se na Wall street, odakle je čitav proces finansiran.
Da bi obavili svoj dio posla lideri Wall streeta su tražili oslobađanje od kontrola uvedenih u doba New deal i Bretton Woodsa. Zahvaljujući deregulaciji finansijskog sektora oligopolski kapitalizam se finansijalizovao. Kao što su Ford, Edison i Krupp zamjenili Smithovog pekara, pivara i mesara, novi protagonisti kapitalizma postali su Goldman Sachs, JP Morgan i Lehman Brothers.
Prethodne transformacije kapitalizma su proizvodile dalekosežne posljedice (Velika depresija, Drugi svjetski rat, Velika recesija i stagnacija poslije 2009), ali nisu uticale na ključne odlike kapitalizma kao sistema koji pokreću privatna dobit i tržišna renta.
Da, prelaskom sa Smithovog kapitalizma na oligopolski kapitalizam dobit je nevjerovatno uvećana i konglomerati su dobili priliku da tržišnu moć iskoriste za izvlačenje velikih renti od potrošača (pošto su se riješili konkurencije). Da, Wall street je ekstrahovao rentu iz čitavog društva tržišno uređenim oblicima pljačke u po bijela dana. Ipak, i oligopolski i finansijalizirani kapitalizam pokretale su privatna dobit i renta ostvarena uspješnom kontrolom tržišta, na primjer, tržišta kojim dominira General Electric ili Coca Cola, ili tržišta koje je izgradio Goldman Sachs.
Poslije 2008. sve se promijenilo. Kada su u aprilu 2009. centralne banke zemalja G7 odlučile štampati novac da bi pokrenule globalni finansijski sistem, dogodio se veliki lom. Današnju globalnu ekonomiju ne pokreće dobit privatnih preduzetnika, već konstantna emisija novca iz centralnih banaka. U isto vrijeme, lokus ekstrakcije vrijednosti pomjerio se sa tržišta na digitalne platforme kao što su Facebook i Amazon koje ne funkcioniraju kao oligopoli, već kao neka vrsta privatnih feuda.
Skok berze 12. augusta 2020. može se objasniti činjenicom da našu ekonomiju ne pokreću ostvareni profiti preduzetnika, već uvećani bilansi centralnih banaka. Kada su čuli loše vijesti, finansijeri su pomislili: „Odlično! Centralna banka je u panici. Odštampat će i podijeliti nam još funti. Vrijeme je za kupovinu dionica!“ Na čitavom zapadu centralne banke štampaju novac koji finansijeri pozajmljuju korporacijama koje onda kupuju sopstvene dionice (čija cijena više nema dodirnih tačaka s profitabilnošću njihovog poslovanja). S druge strane, digitalne platforme zamjenjuju tržišta kao mjesto ekstrakcije privatnog bogatstva. Prvi put u historiji praktično svi besplatno proizvodimo akcijski kapital velikih korporacija. To radite svaki put kada postavite objavu na Facebook ili koristite Google navigaciju.
Tradicionalni kapitalistički sektori, naravno, nisu nestali. Mnogi feudalni odnosi su još opstajali početkom 19. stoljeća, ali kapitalizam ih je potiskivao. I kapitalistički odnosi danas opstaju, ali tehno feudalizam ih polako istiskuje.
Ako sam u pravu, svaki novi program stimulacije bit će u isto vrijeme i preglomazan i nedovoljan. Kamate više neće moći pratiti stopu zaposlenosti, a da ne izazovu serije bankrota. Klasno utemeljena politika u kojoj se partije koje zastupaju interese kapitala nadmeću s partijama koje zastupaju interese rada potpuno će nestati.
Kapitalizam će se ugasiti gotovo u tišini, ali moguće je da će potom uslijediti oluja. Ako svi oni koji su se našli na udaru tehno feudalističke eksploatacije i nezapamćenog rasta nejednakosti uspiju pronaći zajednički glas, bit će to veliki prasak.