Aluminij dd Mostar

[panzer]

Spisak je poprilican pa mi nije jasno jesu li firmu bas toliko otpisali. A cim se u javnosti vec spominju izmirenja doprinosa,uvezivanja radnog staza i sl. moguce je da jesu.

[mendo]

i sam sam dobio sličan dojam, odnosno iznenadilo me kako brzo su počeli pričati o temama koje spominješ iznad mene

[panzer]

E sad možda je i to plan. Jer dok je bilo "državno" moglo ih je biti i 900. A sad ako ode pod privatno, njemu će biti dosta i 350 zaposlenih, pa bolje da ih "država" odmah "zbrine".

[panzer]

Teoretski sve je to lijepo. Ali ja sam se više puta opekao čekajući čuda na firmama koje idu prema dnu očekujući da se vrate i po prihodima i po dobiti tamo gdje su bile prije dosta godina. I onda se propuste sve prilike u dobrim firmama koje godinama dobro zarađuju. I na kraju čovjek vidi da nema ni vremena ni kapitala da baca pare. Godine prolaze a nikad ni u jednom slučaju firmi na izdisaju se se nije dobro desilo.

Tako da je kod mene već određeno vrijeme kao pokazatelj samo dobit relevantna.

Trgovina dionicama mostarskog Aluminija nastavljena je i nakon gašenja proizvodnje u ovom nekadašnjem privrednom gigantu, o čemu smo već pisali. Prema podacima Sarajevske berze, 23, 25. i 26. jula obavljeno je ukupno pet transakcija u vrijednosti od 18.135 KM, a cijena dionice je 65 maraka, koja je ujedno i najniža do sada.
Zanimljiv podatak je da je jedan od kupaca dionica Aluminija profesor Mehmed Jahić, nekadašnji član i predsjednik Nadzornog odbora ove kompanije, koji je vlasnik 1,4286 posto dionica. Jahić je tako ostao na trećem mjestu u top 10 vlasnika dionica Aluminija.

Prije njega su samo Federacija BiH i Vlada Republike Hrvatske sa 43,9998, odnosno 12,0004 posto dionica. I ovo nije prvi slučaj da Jahić kupuje dionice firmi koje srljaju u propast. Jahić je po istom principu kupio i dionice Hidrogradnje prije nego što je ta firma otišla u stečaj. U kratkom telefonskom razgovoru Jahić kaže da ne vidi ništa sporno u tome što kupuje dionice. Ističe da dionice kupuje onaj ko ima para, dodajući da on vjeruje u Aluminij i u Mostar, te da dionice kupuje zbog toga što ne da da upravljačka struktura bude jednonacionalna.

Halil Čengić, predsjednik Udruženja dioničara Dividenda, smatra da kupci dionica Aluminija ocjenjuju da će u postupku saniranja situacije najveći teret ponijeti Vlada FBiH, a ne svi vlasnici, i da će u tom slučaju ostati dovoljno para i za neku vrijednost dionica na kraju. Iz tog razloga, kako kaže, dionice kupuje i profesor Jahić.

- Realno gledajući, dionice nemaju nikakvu vrijednost, jer su obaveze Aluminija veće od kapitala i vi nemate šta podijeliti vlasnicima. Ali, Aluminij je skupo postrojenje i uz domaćinsku sanaciju može se izvući dobar dio proizvodnje koja će imati svoju vrijednost. To je pitanje u konačnici i stvar dogovora između sadašnjih vlasnika i potencijalnog strateškog partnera. Profesor Jahić to gleda sa ekonomske tačke gledišta, ali dobro cijeni i situaciju okolo. On je skoro tako istupao i kada je u pitanju Hidrogradnja. Ta firma se oporavlja, ali naši stečajni procesi su takvi da, kako je baš rekao profesor Jahić, mi pokrenemo stečaj samo da bismo nekoga uhljebili kao stečajnog upravitelja. U međuvremenu, dvije ili tri firme kćerke
Hidrogradnje posluju pozitivno, ali Hidrogradnja od toga nema nikakve koristi, jer tako hoće stečajni upravnik. Profesor Jahić računa na to da će veliki teret sanacije pasti na Vladu i računa da će i njemu nešto ostati, pojašnjava Čengić.

Član Nadzornog odbora Aluminija Samir Anić, komentirajući Jahićevu kupovinu dionica, konstatira “da je on dioničar i to ne baš mali”.

- Međutim, svako ima pravo da kupi dionice. Ja kupujem dionice. Trenutno nemam novaca, ali čim ih steknem, opet ću kupovati, poručuje Anić.

Profesor Aziz Šunje, ekonomski stručnjak i bivši član Nadzornog odbora Aluminija, nije želio komentirati to što je Jahić kupio dionice Aluminija nakon njegove propasti, ali smatra da ima ljudi koji procjenjuju da je kupovina dionica dobar biznis, jer oni koji kupuju dionice, pretpostavljaju da Aluminij neće otići u stečaj.

- To može biti dobra kupovina za one koji se bave brokerskim biznisom. Oni koji kupuju te dionice vjerovatno imaju neko svoje viđenje i preuzimaju dio rizika. Vjerovatno je njihova motivacija da neće doći do propasti Aluminija i da će vrijednost dionica biti veća kada se firma digne na noge. Pretpostavljam da je motivacija ljudi koji ulažu u kupovinu dionica motivacija na dugi rok. Tako da, ako Aluminij preživi, ta kupovina će vjerovatno imati svoje ekonomsko opravdanje, kaže Šunje.

Upitan vjeruje li može li Aluminij preživjeti u situaciji kada ukupni gubici iznose oko pola milijarde maraka, Šunje nam nije mogao dati konkretan odgovor.
- Iskreno govoreći, ne znam sve elemente. Ako se otvori stečajni postupak, onda će se vidjeti na jednoj strani kolika su dugovanja i koja je vrijednost imovine na drugoj strani. To ne znači da će, ako firma uđe u stečaj, doći do likvidacije. To je sad pitanje načina kako će se voditi stečajni postupak i teško je predvidjeti koji će se scenario odigrati do kraja. Postoji vjerovatnoća da će se pojaviti neko ko je zainteresiran da kupi Aluminij kroz neku vrstu stečajnog postupka, rekao je Šunje.

Čengić na kraju razgovora za Oslobođenje ističe da je jedan od razloga zašto je Aluminij propao postojanje nezvanične podjele u Federaciji na takozvanu hrvatsku i bošnjačku privredu.

- Jedni su pljačkali u Sarajevu, drugi u Mostaru, a jedni druge nisu dirali. Danas je situacija takva da obaveze prevazilaze kapital i, računski gledajući, dionice Aluminija ne vrijede ništa. U suštini, Aluminij je vrlo skupa sprava i u svakoj varijanti saniranja situacije trebalo bi nešto da ostane i vlasnicima. Po mom mišljenju, najispravniji bi bio stečaj koji ne znači likvidaciju, nego praktično poravnanje obaveza na štetu vlasnika. Pošteno govoreći, vlasnici su krivi za ovo, jer su oni dosad upravljali Aluminijem kroz Nadzorni odbor i kroz Skupštinu dioničara. U krajnjoj liniji HDZ je držao potpuno pod kontrolom Sindikat u Aluminiju, a i sada je on pod njegovom kontrolom, rekao je Čengić.
On smatra da se propast kompanije u konačnici ne bi desila da je Aluminij još 2007. godine prodat Glencoreu.

- Sigurno ne bi došlo do ovoga. Nalazi Finansijske policije, koja ovih dana ulazi, pokazat će kako se nedomaćinski kupovala struja. Zvanična tvrdnja je da je Aluminij kupovao struju na dnevnoj bazi i plaćao je do 30, 40 posto skuplje nego, recimo, Mittal u Zenici koji ju je kupovao dugotrajnim ugovorom, pa je plaćao 50, 52 eura po megavatu, a Aluminij je plaćao 70 eura. Da se vodilo računa o tome, ne bi do ovoga došlo. Da se prodala firma, vlasnik bi rekao: nećemo tako skupu struju, nećemo elektrolizu nikako ako nam se ne isplati....Vjerujem da će u konačnici Aluminij kao tehnologija opstati. Možda neće biti elektrolize, ali ostali pogoni će raditi, uvjerava nas Čengić.

[beka26]

A ko je izračunao da AL vrijedi 200 mil. Kad je 88 procenjen na milijardu i pol DM. Znači vrijedi i danas najmanje milijardu. Neko mu je namjerno smanjio vrijednost. Vlasnik je u 10 posto Feala Mostar, o stotinama hektara zemlje i vinograda da ne govorimo.
I ko kaze da je dug toliki? ispade da su oni aluminij poklanjali a ne prodavali. Da pare ne stoje na kakvom tajnom računu?

[ummet]

Aluminijum je neprocjenjiv. Samo mi mozemo pustiti da strateški resurs propadne. I kad ne radi on je neprocjenjivo vrijedan. Stvarno ce se sve bazirat na gospi u Medjugorju i 10 u pola s lukom na Čaršiji.

[beka26]

A šta mislite što se ovoliko otimaju oko Alumina I Birača i kome će tu glinicu da prodaju.Da je neće izvoziti?
U Evropi jedino bih može biti konkurenta u proizvodnji Al
Ako izuzmemo Rusiju.

[panzer]

Na osnovu čega mogu paritati ostatku svijeta. Nije samo Evropa "konkurencija".

[beka26]

Proizvodnja Al se bazirati na jeftinoj energiji. Kina koristi ugalj kojeg im već ponestaje, Australija više svoj ne da.
Rusija i Arapi koriste naftu i plin kojih je sve manje tako da ta proizvodnja neće jos dugo. Bih ima dovoljno uglja i hidro energije da bude konkurenta u budućnosti.
Ima i vlastiti boksit. Blizu veliko tržište itd.

[panzer]

Pa zašto se stalno misli da bi jedna firma trebala jeftino dobijati struju a druge firme da je moraju tržišno plaćati?