forum.invest.ba

Pratiš zlato u pogrešnoj valuti.

                       

Kulturne posljedice inflacije


Objavljeno: Utorak, 3. juni 2025.

Autor Mises Institute, Daniel Morena Viton 

U prethodnom članku sam raspravljao o društvenim posljedicama države blagostanja; sada se želim fokusirati na inflaciju – ili preciznije, na politiku centralne banke. Inflacija se može široko definirati kao vještačko povećanje ponude novca koje u konačnici dovodi do rasta cijena, ali ova definicija previđa činjenicu da je to proces u kojem cijene prvo rastu kod kapitalnih dobara u industrijama najudaljenijim od krajnje potrošnje, a zatim se postepeno šire kroz cijeli sistem. Stoga, u inflacijskom procesu postoji nekoliko pobjednika koji ubiraju značajne dobitke i mnogo gubitnika čija kupovna moć opada.

Može se reći da inflaciju uzrokuju države, kako pretvaranjem duga u novac, tako i dopuštajući komercijalnim bankama da krše opće pravne principe vezane za ugovor o depozitu. Inflacija je skriveni porez s razornim ekonomskim i moralnim posljedicama; ona potiče stanovništvo da se zadužuje tako što kredite čini jeftinijima i kažnjava štednju, što povećava vremensku preferenciju. Ne samo to, ona je i duhovni teret. Ona tjera ljude da traže načine da zaštite svoju ušteđevinu, čini društvo materijalističkijim, tjera ljude da daju prednost novcu nad srećom i često ih prisiljava na migracije, što prekida porodične i patriotske veze.

Kao što objašnjava Jesús Huerta de Soto , Peel Act iz 1844. godine čini osnovu modernog bankarskog sistema. Ovaj zakon je, ispravno, zabranio izdavanje novčanica bez 100-postotnog pokrića, ali ne i za depozite, jer nije prepoznao da su depoziti dio monetarne baze (M). Dok izdavanje novčanica bez pokrića predstavlja krivotvorenje i prevaru, bankarstvo s djelomičnim rezervama je oblik pronevjere. Presuda koju je donio Lord Cottenham 1848. godine u predmetu Foley protiv Hilla zaključila je da su depoziti bili u vlasništvu bankara i stoga se smatrali njegovim novcem s kojim je mogao raspolagati kako mu je volja. Ova sudska praksa bila je i obavezujuća i katastrofalna. Štaviše, ovo se dogodilo u vrijeme kada su deponenti žita, koji su prisvojili depozite svojih klijenata kako bi špekulirali na čikaškom tržištu, proglašeni prevarantima.

S druge strane, ljudska kreativnost je donijela rješenje koje je trajalo pola stoljeća, sve do Prvog svjetskog rata: zlatni standard. Klasični zlatni standard je rigidni sistem koji sprječava nesrazmjerno širenje ponude novca, budući da zalihe zlata rastu samo za oko 1-2 posto godišnje. Istovremeno, sprječava i naglo smanjenje ponude novca, a proces kreditne ekspanzije putem kredita koji nisu podržani dobrovoljnom štednjom – što stvara intertemporalnu diskoordinaciju – ne može se dogoditi. Dok je produktivnost porasla za oko 3 posto tokom ovog perioda, godine od 1865. do 1896. obilježila je deflacija. Ipak, to nije spriječilo period velike akumulacije kapitala.

Iako su postojali periodi inflacije kada su vladari manipulisali valutom, društvo nije živjelo pod stalnom inflacijom kao što je to bio slučaj u 20. i 21. vijeku. Glavna razlika leži u centralnim bankama. Zakon o Federalnim rezervama iz 1913. godine dao je FED-u privilegiju izdavanja novčanica i zahtijevao od svih banaka da drže svoje rezerve na depozitnim računima kod njega. FED je, riječima Murraya Rothbarda, inherentno inflatoran jer djeluje kao zajmodavac u krajnjoj nuždi i može proširiti svoje rezerve bez suočavanja s ograničenjima decentraliziranog bankarskog sistema.

Nije iznenađujuće da je Fed smanjio obavezne rezerve za komercijalne banke sa prosječnih 21,1 posto na samo 3 posto do 1917. godine. Slučajno, ovaj sistem je stupio na snagu 1914. godine, a Prvi svjetski rat je pogodovao njegovoj primjeni, baš kao što je sistem olakšao ulazak Amerike u rat. Bez FED-a, vlada bi morala direktno povećavati poreze ili štampati zelene novčanice (papirni novac), koje su bile vrlo nepopularne. Međutim, s ovim sistemom uspjeli su udvostručiti ponudu novca između 1914. i 1919. godine. Do 1917. godine dobili su ovlaštenje da izdaju novčanice koje se mogu otkupiti u zlatu i zahtijevali su od banaka da ih drže kao depozite kod FED-a umjesto u fizičkom novcu. Ove mjere su postepeno odvikavale prosječnog Amerikanca od navike korištenja zlata u svakodnevnom životu i navikavale ga na čekove i papirni novac.

Inflacija uzrokovana novcem zasnovanim na povjerenju (iako postoje i druge vrste inflacije, koje nisu ni toliko očigledne ni toliko uporne tokom vremena) ima iste redistributivne efekte kao i država blagostanja, jer se kreditna ekspanzija odvija u nekoliko faza. Novi novac ulazi u ekonomiju putem specifičnih kanala, što povećava kupovnu moć ovih aktera, koji također mogu konzumirati robu po nižim cijenama. U međuvremenu, potrošačke cijene rastu za ostatak stanovništva, što ih čini u gorem položaju i doprinosi preraspodjeli dohotka. Moglo bi se reći da inflacija potiče koncentraciju kapitala.

Guido Hülsmannova tvrdnja da rast države blagostanja i militarizirane države ne bi bio moguć bez inflacije je apsolutno tačna. Ovaj fenomen je transformirao ekonomsku strukturu od 20. stoljeća. Industrijske firme i korporacije su se ranije oslanjale na zarađeni profit za finansiranje, s finansijskim posrednicima u sporednoj ulozi. Ali s globalnim režimom inflacijskog fiat novca, uloge su se obrnule, a dug se povećao na svim nivoima. To je zato što bankarski sistem s djelimičnim rezervama i fiat novac krše princip nenapadanja: potonji to čini stvaranjem proizvoda koji ne bi preživio na slobodnom tržištu i koristi se samo zato što je zaštićen zakonodavstvom o zakonskom sredstvu plaćanja.

Kao rezultat toga, potencijalni monetarni resursi države su neograničeni, budući da centralna banka može kreirati neograničen kredit izdavanjem nacionalnog papirnog novca. Investitori su toga svjesni i stoga nastavljaju kupovati državne obveznice iako znaju da javni dug nikada neće biti otplaćen. Kredit koji se nudi po vještački niskim kamatnim stopama stvara perverzne podsticaje, pri čemu preduzetnici preuzimaju ogromne dugove - ali istina je da je preduzetnički kapitalista koji posluje sa samo 10 posto kapitala i 90 posto duga samo izvršni direktor (menadžer). Pravi preduzetnički kapitalisti su banke, koje djeluju kao kreditori. Inflacija smanjuje broj pravih preduzetnika - nezavisnih ljudi koji posluju vlastitim novcem.

Društvene posljedice su brojne. U sistemu inflacije, Wilhelm Röpke opisuje masovni porast potrošačkih kredita i kupovine na rate kao patnju dostojnu parazita i besplatnih putnika, dijametralno suprotnu ideji života u skladu sa svojim mogućnostima - to jest, održavanja ravnoteže između prihoda i rashoda i vođenja koherentnog života. Za njega, novost demokratsko-socijalističke inflacije, koju donose ideologije masovne demokratije, predstavlja moralnu bolest koja proizlazi iz pogrešnih percepcija pune zaposlenosti. Inflacija uzrokuje eksplozivan porast investicija koje nisu podržane stvarnom štednjom, čime se eliminišu svi podsticaji za štednju.

Kultura žrtvovanja se potkopava. Kao što Hülsmann kaže, „civilizacija zavisi od sposobnosti i spremnosti barem nekih njenih članova da podnesu istinske žrtve, barem ponekad.“ Štednja, koja je povezana sa žrtvovanjem, također koristi ekonomiji darivanja, a deflacija je podržava - jer pad cijena obeshrabruje zaduživanje, posebno od strane domaćinstava. Kako korištenje kapitala postaje manje profitabilno, oportunitetni trošak davanja se smanjuje, što povećava dobrotvorne priloge i u apsolutnom i u relativnom smislu. Inflacija je, s druge strane, štetna jer smanjuje vrijednost nasljedstva, a jedan od najjačih podsticaja za štednju prije smrti je želja da se nešto ostavi voljenima. Iz toga slijedi da je jedna od najmoćnijih motivacija za očuvanje bogatstva sposobnost davanja.

Stvarnost je takva da na ljudsku motivaciju uveliko utiču politički i ekonomski kontekst. Hülsmann dalje objašnjava da monetarna ekspanzija prvo smanjuje podsticaje za štednju. Porodice su škola ljubavi i vrline, i izvori su žrtve i velikodušnosti – ali one se zasnivaju ne samo na duhovnim, već i na ekonomskim temeljima, ukorijenjenim u podjeli rada i akumulaciji kapitala. Inflacija prisiljava sve učesnike da više vremena provode na novcu i investicijama nego na osnivanju porodice. U sistemu zasnovanom na dugu, porodične obaveze predstavljaju daleko veću žrtvu, doprinoseći rastu stope razvoda, kasnijoj dobi prvog braka i manjem broju djece. Inflacija je gurnula žene na tržište rada, smanjila troškove napuštanja porodične jedinice i povećala broj samohranih majki i razvoda.

Konačno, Hülsmann objašnjava kako kultura inflacije također smanjuje vrijeme provedeno u nesebičnim aktivnostima poput jednostavnog druženja s drugima, što se sada više doživljava kao „umrežavanje“ – i transformira prijateljstva iz odnosa zasnovanih na povjerenju u aranžmane zasnovane na korisnosti. Svako društvo ima pojedince s perverznim stavovima, ali ih je obično malo i moraju sami snositi posljedice, uključujući troškove i gubitak dobrog društva. Međutim, inflacija podržava ove stavove, a značenje dobra i zla je zamagljeno. Ona također stvara tenzije između poreskih obveznika i primalaca, poslodavaca i zaposlenika, muškaraca i žena ili penzionera i mladih profesionalaca, te potiče osjećaj sukoba zasnovanog na identitetu ili grupne polarizacije. Poticaji za štednju u gotovini se smanjuju, a štednja se mora ili potrošiti na potrošnju ili investirati. U domaćinstvima s niskim prihodima, prvo je češće. Prosječni radnik, koji štedi samo na načine koje razumije – naime, u gotovini – i koji ne vjeruje otvaranju investicijskih računa kod banaka ili brokera i ne zna ništa o finansijskim tržištima, ostaje bez ušteđevine. Inflacija je uništila kulturu štednje radničke klase i izbrisala njen osjećaj transcendencije ( inflacija je potkopala osjećaj višeg smisla ili svrhe povezanog sa štednjom i finansijskom nezavisnošću) .

Cijena bankrota

od  Laua Vegysa


Možda ne znate, ali nedavno se dogodilo nešto važno što bi trebalo privući pažnju svakog Amerikanca. Američka vlada pokušala je posuditi 16 milijardi dolara putem rutinske aukcije trezorskih obveznica.

Ali to se pretvorilo u potpunu katastrofu.

Toliko loše, zapravo, da su Federalne rezerve morale tiho intervenirati i kupiti obveznice u vrijednosti od 2,19 milijardi dolara koje privatni investitori nisu željeli.

Kada ne žele vaš dug

Kada američka vlada treba posuditi novac, Ministarstvo finansija redovno održava aukcije na kojima prodaje obveznice, zapise i mjenice investitorima. To je kao eBay, ali umjesto prodaje starog namještaja, vlada prodaje dugove podržane „punom vjerom i kreditom“ Sjedinjenih Država.

Ove aukcije se održavaju po predvidljivom rasporedu tokom cijele godine i obično su dosadne stvari koje tržišta jedva primjećuju. Investitori se takmiče da pozajmljuju novac američkoj vladi, što održava niske kamatne stope i zadovoljstvo svih.

Nedavna aukcija 20-godišnjih trezorskih obveznica bila je suprotnost dosadnoj.

Obveznice su morale biti procijenjene tako da ostvare prinos od 5,047% - što je znatno iznad očekivanih 5,035%. To je stvorilo ono što trgovci nazivaju "repom" od 1,2 bazna poena (u osnovi, dodatni prinos koji je vlada morala ponuditi da bi se obveznice prodale) - najvećim od decembra. U stvari, vlada je obično plaćala manje od očekivanog (u prosjeku -0,4 bazna poena) na ovim 20-godišnjim aukcijama. Ova nedavna aukcija je potpuno preokrenula taj scenario - investitori su u osnovi rekli "ne tako brzo" i prisilili Ujaka Sema da plati 1,2 bazna poena više nego što se očekivalo.

Još više zabrinjava: omjer ponude i pokrića iznosio je samo 2,46 - najniži od februara. Jednostavno rečeno, to znači da je za svaki dolar ponuđenih obveznica bilo ponuda u vrijednosti od samo 2,46 dolara. To je jasan znak slabe potražnje, ako sam ikada takav vidio.

Reakciju tržišta možete vidjeti u prinosu na 20-godišnje obveznice – do kraja dana je porastao za preko 5,1%, što je najviši nivo u više od godinu dana.

Obveznica s rokom dospijeća od 30 godina također je znatno prešla psihološki važnu granicu od 5%, a desetogodišnja obveznica je naglo skočila prema njoj. To su nivoi koji bi bili nezamislivi prije samo nekoliko godina.

Zatim je uslijedila rasprodaja dionica. S&P 500 je pao za 80 bodova za samo 30 minuta nakon što su se rezultati aukcije pojavili na ekranima za trgovanje tačno u 13:00 sati po istočnom vremenu.

Nije misterija zašto.

Veći prinosi znače veće troškove zaduživanja za sve - vlade, preduzeća i domaćinstva podjednako.

Tajna operacija kvantitativnog popuštanja FED-a

Ali evo gdje priča postaje zaista zanimljiva.

U rezultatima aukcije bila je skrivena stavka koja je pokazivala da je putem Sistemskog računa otvorenog tržišta Federalnih rezervi (SOMA) kupljeno 2,19 milijardi dolara ponuđenih obveznica.

Fed će reći da je ovo bilo samo „rutinsko reinvestiranje“ – zamjena obveznica koje su dospjele u njegovom portfelju. Ali budimo jasni: kupovina obveznica je kupovina obveznica , bez obzira na to kako se to naziva.

A tu je i pitanje vremena. Fed je intervenisao upravo kada je aukcija posustala – kupujući obveznice u tačnom trenutku kada su privatni investitori efektivno govorili: „Ne, hvala.“

A evo i druge stvari…

Ova kupovina od 2,19 milijardi dolara nije bila izolovan događaj. Samo dvije sedmice ranije, 8. maja, Fed je kupio još 8,8 milijardi dolara u 30-godišnjim obveznicama. To je uslijedilo nakon naglog porasta kupovine sedmicu prije, kada su pograbili 34,8 milijardi dolara u državnim obveznicama. To je otprilike 45,8 milijardi dolara kupovine obveznica u roku od nekoliko sedmica - a mjesec još nije ni završio.

Da bismo ovo stavili u perspektivu: politika samih FED-ova navodi da smanjuju udjele u trezorskim obveznicama za samo 5 milijardi dolara mjesečno. Pa ipak, evo ih, kupuju gotovo deset puta više za manje od mjesec dana. Ovo nije upravljanje portfeljem - to je prikriveno kvantitativno popuštanje (QE), tj. štampanje novca . Čisto i jednostavno. Kao što je komentator MarketWatcha Charlie Garcia rekao: „To je monetarna politika na vrhovima prstiju.“

Poenta je u tome da je ovo samo još jedan oblik kvantitativnog popuštanja pod drugim imenom. Jedina razlika između ovoga i masovnih programa kvantitativnog popuštanja iz perioda 2008–2021. je obim i marketing. Umjesto da objave: „Kupit ćemo obveznice u vrijednosti od 2 biliona dolara“, oni tiho intervenišu – aukciju po aukciju – i nazivaju to „upravljanjem portfeljem“.

Šta ovo zaista znači

Bez obzira vjerujete li da se Trumpovo resetiranje odvija po planu ili ne, jedno je jasno: apetit za američkim dugom presušuje.

Ako bih morao nagađati, tajne kupovine FED-a u okviru kvantitativnog popuštanja su samo početak. Na putu je da postane primarni vladin zajmodavac - ne namjerno, već po defaultu.

Ovako počinju dužničke krize. Ne naslovima ili krahovima, već rutinskim intervencijama koje se pretvaraju u navike - zatim u spas - sve dok ne postanu jedino što održava sistem na površini.

Misliš da pretjerujem?

Hajde da to potkrijepimo nekim brojkama.

Samo u 2025. godini, SAD trebaju posuditi oko 10,9 biliona dolara . To nije tipografska greška.

Otprilike 1,9 biliona dolara od toga je novo zaduživanje za pokrivanje ovogodišnjeg budžetskog deficita.

Ostatak - oko 9 biliona dolara - je stari dug koji dospijeva ove godine i treba ga refinansirati. Većina toga je izdata kada su kamatne stope bile blizu nule. Sada se refinansira po kamatnoj stopi većoj od 5%.

Sve to dok vlada već troši više od 1 bilion dolara godišnje na kamate - više nego cijeli američki vojni budžet.

Nije misterija zašto je cijena zlata porasla za skoro 26% samo ove godine. Žuti metal ne laže. To je jedina imovina koja vidi buku - i upravo sada, vidi probleme koji dolaze.

Zlato je novac


Autor: Gregard Mikkelborg

Objavljeno: petak, 6. juni 2025.


U našoj zemlji posljednjih 100 godina skoro da nije bilo pažnje posvećene zlatu. Taj žuti metal je jednostavno zaboravljen i većina ga odbacuje. Ne nedostaje ni podrugljivih riječi kada ljudi govore o ovom plemenitom metalu koji je, uprkos svemu, bio temelj procvata mnogih civilizacija kroz hiljade godina.


Ali vjetar se počinje okretati. Sve više ljudi širom svijeta počinje obraćati pažnju na zlato. Društvene mreže doprinose brzom širenju znanja i razumijevanja, a povjerenje u institucije sve više nestaje. Ovo može biti voz koji je nemoguće zaustaviti.



---


Zlato je oduvijek bilo novac


Kroz istoriju, zlato je donosilo finansijsku stabilnost i bogatstvo mnogim civilizacijama. Zlato ima nenadmašan rezultat kao sredstvo očuvanja vrijednosti jer je nepromjenjivo i ne može se „odštampati“. Zlato štiti od inflacije i potencijalnog kolapsa sistema.


Zlato kao novac nastalo je kroz pokušaje i pogreške – možemo to nazvati prirodnom evolucijom. Tržište, odnosno ljudi koji dobrovoljno trguju jedni s drugima, došli su do zaključka da je najpouzdanije i najpoželjnije sredstvo za razmjenu upravo – zlato.


U početku, novac nije stvoren državnim zakonom, već kao društvena institucija – sredstvo koje su ljudi međusobno koristili da bi odredili cijenu robe i da bi služilo kao posrednik u trgovini. Ja proizvedem nešto i prodam tebi, a novac je samo sredstvo koje omogućava tu razmjenu.


Kasnije se država počela miješati u monetarni sistem. Polako ali sigurno, država je preuzela kontrolu nad novcem i dobili smo državni novac – papirni novac bez stvarnog pokrića. A s državnim novcem dolazi i inflacija.



---


Inflacija – skriveni porez na srednju klasu i siromašne


Ustavotvorci iz Eidsvoll-a su 1814. godine inflaciju opisali kao „najokrutniji način oporezivanja naroda, kada se milioni neosiguranih (čitaj: bez stvarne vrijednosti) papirnih novčanica puštaju u opticaj“.


Pozadina te izjave bila je nedavna epizoda hiperinflacije. Hiperinflacija je nekontrolisani rast cijena svih roba i usluga – nešto što se ni u kom slučaju ne želi iskusiti. Ona potresa temelje društva; sva stabilnost nestaje, a ekonomija se zaustavlja.


Uzmimo primjer novčanice od 100 kruna da bismo ilustrirali efekte inflacije.


Ta novčanica je optička iluzija. Zavara nas to što brojka na papiru ostaje ista, dok kupovna moć postepeno nestaje.


Inflacija, ta nevidljiva sila koja nam „jede“ vrijednost novca, dolazi tiho – svakog dana.


Danas je od te novčanice ostalo svega 50 øre stvarne vrijednosti – ali i dalje na njoj piše 100 kruna.


Drugačije rečeno: danas vam treba 8.350 kruna da kupite istu količinu robe koju ste 1900. godine mogli kupiti za 100 kruna.


Prije 125 godina, 100 kruna je bilo mnogo. Danas – gotovo ništa.


Ali još uvijek piše 100 kruna na novčanici...



---


Hiperinflacija u usporenom snimku


Tokom hiperinflacije s početka 1800-ih, cijene su porasle čak 82 puta (vidi grafikon).


Od 1914. godine, kada je inflacija uvedena kao državna politika, pa sve do danas, cijene su porasle 72 puta.


Dakle, od 1914. do danas cijene su porasle skoro koliko i tokom hiperinflacije oko 1814. godine.


Koja je razlika između tih perioda?


Hiperinflacija je brza i brutalna – vrijednost novca brzo padne gotovo na nulu i mora se izgraditi novi monetarni sistem.


Inflacija od 1914. godine do danas dolazi polako – naučimo živjeti s njom. Upravo ta spora inflacija u posljednjih 100 godina je gotovo gora od hiperinflacije. Posljedice se protežu kroz vrijeme i oblikuju društvo na dubok način. Posljedice uključuju: rast duga, uništenu kulturu štednje, rastuće nejednakosti, gubitak slobode, skrivenu bijedu, raspad porodice kao institucije itd.


Godine 1814. kupovna moć je nestala preko noći i mnogi su završili u prihvatilištima. Danas ljudi gubitak kupovne moći nadoknađuju tako što uzimaju sve veće kredite. To je beskonačna spirala – gubitak kupovne moći uzrokuje neizbježan rast zaduženosti, samo da bi se sistem održao u životu.


Jedan mudar čovjek na društvenim mrežama nedavno je nazvao period od 1914. do danas „hiperinflacijom u usporenom snimku“ – potpuno se slažem!



---


Zlato čuva kupovnu moć


Zlato je ključ za očuvanje vrijednosti teško zarađenog novca. Istorijski gledano, zlato i srebro su bila odlična sredstva za očuvanje kupovne moći kroz duže vremenske periode.


Jedna anegdota kaže: u vrijeme Rimskog carstva mogli ste za jednu zlatnu kovanicu kupiti kvalitetnu togu (kaput/odijelo). Danas možete za jednu zlatnu kovanicu kupiti skrojeno odijelo. Dakle, zlato je zadržalo svoju kupovnu moć.


I na tržištu nekretnina vidimo slično. Cijene stanova su porasle 4.400% u norveškim krunama. Mjereno u zlatu, cijene su zapravo pale. S pomoću zlata, ne samo da ste sačuvali kupovnu moć, već ste je i povećali u odnosu na nekretnine.



---


Je li zlato zastarjelo?


Mnogi će reći da je zlato zastarjelo. Ekonomisti, akademici, obični ljudi – svi bi vjerovatno tvrdili to isto. No lako se zaboravlja da je zlato bilo potpuno normalan dio ekonomskih udžbenika i svakodnevice sve do 1971. godine.


Da, zlato jeste staro – u smislu da se koristi jako dugo. Ali napravimo jedno poređenje.


Recimo: sidro za brod koristi se od pamtivijeka. Znači li to da je i sidro zastarjelo i beskorisno?


Ako kažemo da jeste, i ako slijedimo istu logiku koju ljudi primjenjuju na zlato, onda bi značilo da sidro više nema svrhu – jer je „zastarjelo“.


Većina ljudi će reći: ne, naravno da sidro još uvijek ima svrhu. Pomaže da brod stane, uspori, ostane na mjestu.


Isto važi i za zlato. Nije poenta u zlatu kao materiji, nego u njegovoj funkciji kao novca. Ono djeluje kao sidro u finansijskom sistemu. Zlato drži političare pod kontrolom i osigurava disciplinu u državnim finansijama. I što je najvažnije – sprječava da inflacija postane državna politika.


Zlato (kao novac) je sredstvo za postizanje cilja – što manje inflacije.



---


Dobra vijest


Murray Rothbard je rekao sljedeće o inflaciji prije 60 godina:


> „Inflacija, srećom, ne može trajati zauvijek. Na kraju će se ljudi probuditi i shvatiti da je to samo jedan oblik oporezivanja; shvatiće da kupovna moć njihovog novca stalno opada.“




Sistem koji se temelji na stalnoj inflaciji na kraju će se sam urušiti. Ne može trajati vječno.


Zašto?


Odgovor je jednostavan, i Rothbard ga je savršeno sročio: kada ljudi shvate da novac gubi vrijednost iz dana u dan i da tome nikad neće doći kraj, tada ulazimo u posljednju fazu eksperimenta s papirnim novcem. Kada nestane povjerenje u institucije, valutu i sistem oko te valute – ljudi će se po svaku cijenu rješavati tog novca i sistem će se sam srušiti.



---


Zlato i srebro su novac naroda


Postoje samo dvije imovine koje su kroz historiju opstale kao novac. Bilo bi ogromna greška odbaciti 5.000 godina istorije – jer toliko dugo čovječanstvo koristi zlato i srebro kao novac.


Društva su se uvijek vraćala zlatu i srebru nakon što su eksperimenti s papirnim novcem propali. Ukupno postoji gotovo 4.000 primjera papirnih valuta koje su na kraju postale bezvrijedne. Dakle, dokazi u korist zlata su – nepobitni.

https://www.gullerpenger.no/publikasjon ... 025-06-06/