BH Telecom

[montypython]

Zabrinjavajuće je neznanje novinara. Prije svega, konstantno se krši osnovni princip da se vijesti ne komentarišu. U nas uz vijest od rečenice ide odmah u članku komentar od stranice, pa se događa da npr makroekonomsku politiku komentariše i daje o njoj svoje mišljenje neki spiker npr na ftv koji je prije toga bio limar ili frizerka. Da li biste dopustili da vam rudar operiše oko? Ne. A kako onda rudar može predlagati i komentarisati mjere ekonomske politike i određivati cijenu uglja? Mislim može kući, u kadi, kad se tušira ali ne u centralnom dnevniku. Ogromno je protivljenje bilo kojim reformama. Bez obzira šta ja mislio o Novaliću (davno sam još rekao i obrazložio ako već mora biti iz SDA onda mislim da od Trhulja nemaju boljeg, ali to je druga priča) mislim da mu treba dati šansu da bar pokuša sa reformama ako ništa da vidimo "kuda goni". Iako je svima jasno da se zakon o radu mora mjenjati, da je neodrživo da kad poslodavac jednom zaposli radnika ne može ga otpustiti sve da ovaj nikako ne radi, svaki medij ama baš svaki, je protiv i uglavnom se bave jeftinim populizmom i podržavaju "prava radnika" iako se ta prava radnika isplaćuju uglavnom iz budžeta, finasiraju se iz astronomskih doprinosa na plate, odnosno cijena da postojeći (ne)radnici po svaku cijenu ostanu na poslu je da se onih 500 hiljada nikad neće zaposliti. Niko zbog toga i ne zapošljava, privreda stagnira armija nezaposlenih se povećava. Ipak mediji uveliko i sa velikim žarom pišu protiv nekog novog zakona o radu, braneći "radnička prava". A ustvari brane se postignuta prava onih koji se se uhljebili dok se o armiji od 500 hiljada nezaposlinih niko ne brine. Svaki krezavi sindikalista sa jedva završenom srednjom školom koji želi da kaže bilo šta protiv reformi, da prijeti nemirima i sl ako se postojeći zakon promijeni, uredno dobije termin na tv da kaže šta mu srce želi iako je potpuno nekvalifikovan za temu i ima znanja koliko i vreća krompira. Da ne kažem da smo neke iz Dite, Krivaje, Aide gledali po sto puta na tv, NK radnike kako dijele lekcije naciji šta i kako treba u ekonomiji i državi iako ne znaju sastaviti rečenicu. Svi ljudi iz udruge poslodavaca, koji naravno imaju potpuno drugačije mišljenje nisu ZBIRNO dobili medijskog prostora kao npr jedan radnik iz Krivaje ili Aide.
Nisu naravno svi novinari isti, pominjao sam V Selimbegović, H Arifagića nedavno, ima još par solidnih, ali preovlađujuća većina je katastrofa.

[Shahab]

Strašno je kome se sve ustupa medijski prostor, i kakvi interesi stoje iza medija. Očigledno kriminalni i antireformski. Ovaj narod je pod medijskom hipnozom. Ne postoji argumentovano i logičko obrazloženje za ublehe koje prosipaju lažni eksperti po sarajevskim medijima. Oni ignorišu moderni svijet i lupaju teze koje liče na reciklirani kardeljizam pa su glavne medijske zvijezde " krezubi sindikalci" kako je to prethodnik sjajno definisao.

[Investitor]

Bojim se da je ovaj put ovaj Eldar u pravu iz niza razloga. Tačno je da investitori žele da max u 10 godina vrate uloženo, što možemo vidjeti iz privatizacija i pokušaja privatizacija telecoma u regionu. Tačno je što Monty kaže da u bh telecomu ima prostora za mnoge rezove i uštede, ali meni je simptomatično vrijeme kad se namjerava prodati isti. Nekada se govorilo i do 4 milijarde, a danas kada su ga svukli u ravan i kada ima godišnju dobit od 78 mil. daj Bože da neko ponudi i 700 miliona. Ja sam skoro poredio pokušaj prodaje Srbijanskog telecoma pa da ne ponavljam evo kopirat ću ga.

Pratim ove najave premijera Novalića o mogućoj prodaji dijela BH telecoma i pokušavam da povučem paralelu sa pokušajem prodaje Srbijanskog Telekoma. Za 51 posto Sbijanskog telekoma (koji uz matično društvo ima u večinskom vlasništvu mtel u RS-u (65%), Mtel-a u Crnoj Gori 83%) i za sve to prije četiri godine procena je bila da Telekom vredi 2,2 milijarde evra, a tadašnja vlada je za paket od 51 odsto te kompanije tražila najmanje 1,4 milijarde evra.Jedini tadašnji ponuđač, Telekom Austrija koji u Srbiji ima mobilnog operatera Vip mobajl, bio je spreman da plati najviše 1,1 milijardu evra. Porediti klimu za ulaganja u Srbiji i BiH mislim da nije ozbiljno, pa se pitam po kojoj cijeni i po kojem modelu bi Novalić nekome uspio prodati manjinski paket BH Telecoma, kako najavljuje.

[montypython]

Jedno je šta ko želi a drugo je realna cijena. Evo ja bih želio kupiti Poršea za 30 KM ali niko neće da proda. Šta hoću da kažem? Zašto se zamarati nagađanjima de neko ne bi htio i da je cijena niska. Zašto se jednostavo ne da u privatizaciju sa minimalnom realnom cijenom ispod koje se neće ići. Npr par milijardi ili recimo 30 po dionici. Pa da vidimo. I onda otpadaju svi prigovori da će se jeftino prodati. Drugo zašto pominjati da se neće prodati i navoditi cijene drugih izolovanih primjera ako već imamo ponudu Turaka i još povoljniju Nijemaca što je objavljeno u štampi. To mi liči na onaj vic gdje se čovjek stalno žali bogu da je loše sreće da bi valjalo da dobije na lutriji i zašto nikad ništa ne dobije da bi mu nakon takvog upornog dosađivanja bog jednom odgovorio "A šta misliš da jednom i kupiš taj tiket."
Dalje, ne može se cijena nečega određivati na osnovu (samo) jednogodišnjeg profita. Ispada da kad bi jedne godina profit bio 2 miliona cijena telecoma bi bila 2x7=14 ili 2x20=40 miliona što je naravno smiješno. A šta da dobit slijedeće godine bude npr150 miliona pa onda realna vrijednost ispada 3 miljarde. Očito stvari nisu tako jednostavne. Vidi se to i po Telecomu Slovrenije i njihove ostvarene dobiti i cijene o čemu smo čino mi se nedavno ovdje pisali.
I na kraju evo vidim, neki neće da se privatizira, rone se krokodilske suze o neoliberalnim krvopijama i porodičnom srebru ali zašto niko od tih i ne pominje restrukturiranje, povećanje efikasnosti/profitabilnosti, obustavljanje rođačkog zapošljavanja itd isl. Evo ne mora se uopšte privatizirati, neka se samo poboljša poslovanje, podigne profit na recimo 180 miliona i dajem svoj glas protiv privatizacije ja prvi. Ali šipak u pljački i trpanju rodbine (ili ostanku one koja je već utrpana) i jest fazon.

[montypython]

Evo npr dijela članka od nedavno na indikator ba:
...Trenutačna cijena dionice Telekoma Slovenije na Ljubljanskoj burzi iznosi 132 eura, što znači da bi cijela kompanija bila vrijedna skoro 870 milijuna eura, a Deutsche Telekom i britanski fond Cinven spremni su dati samo oko 115 eura po dionici, navodi list pozivajući se na neslužbene informacije....
"
Deutch T i Cinven su bili dakle spremni platiti cca 760 miliona Eura za telecom koji je u tom trenutku imao godišnju dobit od 1,59 miliona eura i 340 miliona duga. Dakle 477 godišnjih dobiti, dok Eldar kaže da je cijena=dobit puta 7. Šta reći, ne volim mlatiti praznu slamu, cifre sam govore.

[Investitor]

Zašto se jednostavo ne da u privatizaciju sa minimalnom realnom cijenom ispod koje se neće ići. Npr par milijardi ili recimo 30 po dionici. Pa da vidimo. I onda otpadaju svi prigovori da će se jeftino prodati. Drugo zašto pominjati da se neće prodati i navoditi cijene drugih izolovanih primjera ako već imamo ponudu Turaka i još povoljniju Nijemaca što je objavljeno u štampi.

Ma nisam ja protiv privatizacije, ali se bojim da u ovakvoj situaciji (deficiti i druge dubioze, politička nestabilnost, loše poslovanje) neće baš doći takve ponude o kojima ti govoriš. Ako vlada zauzme npr. stav da ispod određene cijene (npr 30km po dionici) neće ići, ništa od privatizacije

[Key]

Čitao sam ranije Eldarove tekstove i ovaj posljednji mi je totalno razočarenje. Inače, mislim da je vrlo dobar novinar, ali ovo u Oslobođenju je promašilo metu. Meta bi trebala biti Vlada FBiH, koja je političkim kadroviranjem dramatično smanjila vrijednost BH Telekoma. Pitanje bi trebalo biti ko je doveo BH Telekom u ovo stanje, a ne da li prodati BH Telekom ili ne. Prodaja kompanije u ovom stanju bi bila ekonomski harakiri. Naročito, umobolna ideja da se od novca dobijenog prodajom BH Telekoma prave dva tunela. Mislim da bi se taj novac trebao koristiti za gradnju hidroelektrana gdje je veliki povrat na investicije, a nikako na potrošnju ili projekte tipa Milorad Dodik & Company. Treba uraditi sljedeće: ispitati kriminalne aktivnosti u kompaniji, odgovorne strpati u zatvor, imenovati novu upravu prema stručnim kvalifikacijama, otpustiti višak zaposlenih itd. Ako društvo nije spremno da ide u ovom pravcu onda treba što prije prodati.

Ako nekome nije jasno evo zbog čega:

Preveliki broj zaposlenih radnika i izdvajanja za plate. Političko zapošljavanje - BH Telekom nije socijalna ustanova. Trenutno je zaposleno oko 3.500 zaposlenih, a Mtel oko 2.160 zaposlenih. Izdvajanja za plate u BH Telekomu su nedopustivo velika-preko 130 miliona KM, a Mtel 76,5 miliona KM. Dakle, BH Telekom za plate izdvaja 53, 5 miliona KM više od Mtel-a. Nisam mogao vjerovati da je tolika razlika i dva puta sam provjeravao cifre u bilansima;

Poslovni prihodi su smanjeni za 15,6 miliona KM. Pad prihoda bi trebao u svakoj normalnoj kompaniji uticati i na smanjenje troškova poslovanja, ali „stručnjaci“ iz BH Telekoma su povećali troškove iz poslovanja za 18 miliona, tako da je neto negativan efekat iz poslovanja 33,6 miliona KM;

Neto dobit je samo u ovoj godini manja za 34,8 miliona KM. Kako Vlada FBIH kontroliše 90% kapitala, de facto je ostala bez 31,4 miliona KM dividende koja je trebala biti uplaćena u budžet da je poslovanje bilo kao prošle godine. Situacija je još gora kada se uzmu dobiti prije 2013. godine.

Radio sam analizu za vlastite potrebe poslovanja telekomunikacionih kompanije iz Evrope, koje imaju visoke prinose od dividendi – preko 5% u koje spada i BH Telekom. Prosječan P/E je trenutno 16,90, tako da bi Eldar trebao množiti neto dobit BH Telekoma sa 16,9, a ne sa 7 . Naravno šalim se, peer analiza je samo polazna osnova, a sve ozbiljnije analize su vezane za diskontovanje novčanih tokova. Ja lično preferiram dionice koje imaju visok prinos od dividende i nizak P/E, a to su : O2 iz Češke, već pomenuti Mtel i Mobile TeleSystems iz Rusije. Turkcell i Turk Telekonikasyon AS odlično posluju. Po visini isplaćenih dividendi vidi se da imaju novca za preuzimanje BH Telekoma.

Pogledajte P/B i P/S koliko su telekomi u BiH nisko valorizovani. Rizik BiH je toliko izražen u očima investitora iz inostranstva i to treba imati u vidu prilikom privatizacije BH Telekoma.

[Shahab]

Izvrstan komentar hrvatskog novinara Kuljiša kojem je specijalnost demaskiranje ideoloških zabluda i floskula koje ekonomski paraliziraju balkanske propale državice koje ne mogu da se integrišu u moderni kapitalistički svijet. Uporedite ovaj tekst sa tekstom gosp. Eldara iz Oslobođenja.

U balkanskim zemljama nevjerojatno se ukorijenila sintagma ”obiteljsko srebro”. To je formulaična formulacija (ono što se prije zvalo ”novinski klišej”) koja se upotrebljava da sugerira ”neprocjenjivu” vrijednost neke imovine koju društvena vlast, vlada i parlament, pokušavaju prodati ili iznajmiti davanjem u koncesiju, umjesto da je čuvaju kao zajedničko naslijeđe zajednice, neprocjenjivu vrijednost, naš ”nacionalni interes”, djedovinu koju smo (braćo!) preuzeli od predaka i moramo je stoga predati netaknutu sljedećim generacijama (nego šta, evala!) kako bi se očuvala sama bit, zalog postojanja nacije u nesagledivoj, uvijek opasnoj budućnosti…



Nevjerojatno je koliko je u samoj toj metafori – obiteljsko srebro – akumulirano laži, predresuda indoktrinarne zadrtosti, neznanja, straha, bojazni od ”drugog”, od promjena, sadašnjosti i budućnosti, što su sve simptomi paranoje koja opsjeda ”nedovršene balkanske države” obilježene konzervativizmom, antimodernizmom i reakcionarnim idejama koje je najuvjerljivije opisao još István Bibó, mađarski politički teoretičar, u svojoj seminalnoj studiji objavljenoj deset godina poslije njegove smrti, na francuskom (Misére des petits États d’Europe de l’Est. L’Harmattan, Paris, 1986).



Kao prvo, što je uopće obiteljsko srebro? To je srebreni escajg, pribor za jelo s pripadajućim posudama i vazama, podlogama za tanjure, ringovima za salvete, poslužavnicima i svim ostalim drangulijama kojima se oprema bogataški stol, u kombinaciji s kristalnim čašama, porcelanskim tanjurima i zdjelama te damastnim (gusto tkanim) stolnjacima i salvetama koje se vade iz škrinje za posebne prilike. U bečkom dvorcu Hofburg mogu se u muzeju carske kuhinje razgledati sve zbirke sačuvane iz ostavštine Habsburga, koje se i danas koriste, jer je na istom mjestu rezidencija predjednika Republike, a on se također koristi tim erarom kad priređuje diplomatske prijeme… Habsburška srebrnina je pritom – zlatnina, a najfascinantniji veliki je stolni postav načinjen od jedne tone zlata naručen i zgotovljen za investituru Franje Ferdinanda, do koje nije došlo iz poznatih razloga, usljed famoznih peripetija na jednom kraju carstva, u kraju koji se ni do danas nije posve smirio, jer je to ”zona sumraka”, europski Kurdistan… Nastojeći izolirati taj problem u historijskom kontekstu, nedavno sam na pitanje ”Što je, ustvari, Hrvatska?” vješto formulirao i pametno odgovorio: ”Balkanski Divlji Zapad europskog Bliskog Istoka…” To, dakako, vrijedi za sve ove zemlje gdje, što je volio reći Vlado Bakarić govoreći o bilo kojem problemu socijalizma, ”staro više ne postoji, a novo još nije zaživjelo”. Odnosi se samo na bivšu Jugoslaviju, jer Slovačka i Rumunjska, primjerice, davno su iz najdubljeg kapitalizma, prešli u najčišći kapitalizam, gotovo usporediv s egzemplarnim poljskim i češkim…



Obiteljsko srebro po obiteljskoj tradiciji ide jednom nasljedniku, ne dijeli se vilicu po vilicu, nož po nož raznim članovima ”ožalošćene familije”. No, to je, naravno, u dubokom neskladu s današnjim demokratskim zakonom o nasljeđivanju, gdje su svi jednaki, a feudalne i patrimonijalne običajne institucije obesnažene. U istom generacijskom redu, svi su izjednačeni, osim ako oporuka drukčije ne odredi, a i onda se ona može uspješno osporiti, ako u prihvatljivoj i zakonskoj mjeri ne kompenziraju svi oni s podjednakim pravom nasljeđivanja. Upravo to je razlog što obiteljska srebrnina više ne postoji gotovo ni u jednoj obitelji iz ovoga podneblja – bilo je u posljednje vrijeme previše ratova, revolucija, embarga i svakojakih nevolja, da bi se bilo koja tradicionalna vrijednost očuvala neizmijenjena… Od svih ljudi koje poznajem u regiji (a poznajem ih jako puno), pada mi napamet samo jedan jako bogati gospodin, kojega bismo možda mogli nazvati ”tajkunom”, što je termin koji sam osobno uveo u novine (u ”Globus” prije dvadeset godina, kopirajući naziv iz časopisa ”Fortune” Henryja Lucea, osnivača ”Time” magazina, gdje se u doba velike ekonomske krize, primjenjivao na poduzetnike, entrepenere, a znači – indijanski poglavica, isto što i šef, iliti chief). Taj gospodin ima frak koji odijeva kad ide na bečki bal, a srebrnina mu je francuska, meni osobno najmiliji ”Christofle” (sjedište firme je na pariškom Place de Victoire), dok je kristal francuski ”Bollinger”, ipak superioran nekoć u zagrebačkim boljim kućama uobičajenom češkom, a porcelan – tu ne može biti puno odstupanja ako je riječ o Zagrebu – Meissen s plavim uzorkom Zwiebelmuster (tvornica je utemeljena 1710.). Mnoge zagrebačke obitelji i neke riječke, imaju još dio ili poneki komad koji je nekako došao u ruke ljudi današnje generacije – ja sam, recimo, dobio jednu rukom oslikanu šalicu koju mi je ostavila prateta iz Opatije, nekoć dio servisa za 72 osobe, što je možda pripadalo Catherine Schrat, nelijepoj ljubavnici Franje Josipa. Živjela je u vili u Opatiji i ondje umrla 1940. u 86. godini.



Kad sve ovo sagledamo, moramo se upitati – kakve veze imaju ove male, praktično provizorne države bogato izmistificirane prošlosti, ubogarske sadašnjosti i posve neizvjesne budućnosti, s ljudima koji posjeduju obiteljsko srebro?



Da, mi imamo naše more, naše šume, naše neprocjenjive resurse koje nam svi žele na prevaru oduzeti, ali s druge strane, imamo naše vojske siromašnih, koji žive u tihoj bijedi i kopaju po kontejnerima, ili obitavaju u tek nešto manje beznadnoj neimaštini, imamo naše mlade koji su masovno nezaposleni i jasno osjećaju da im perspektivu pružaju jedino udaljene europske države i zemlje na drugim kontinentima. No, najvažnije je da mi pritom čuvamo ”obiteljsko srebro”! ”Nije vreme za prodaju Telekoma i Aerodroma!”, objavljuje u novinama Ivan Stefanović lider srpske opozicije, štoviše, ministar privrede ”vlade u sjeni” Demokratske stranke… Istodobno, ”Slovenci su razočarani”, javlja zagrebački ”Poslovni dnevnik”, ”ponude za Telekom Slovenije daleko su ispod očekivanja!”



A što su očekivali? Ta monopolska relativno mala slovenska državna firma kotira na burzi sa 132 eura po dionici, što bi joj, matematički, pridalo vrijednost od 870 milijuna eura, samo što im jedini kupci, Deustche Telekom i britanski fond Cinven nude – 115 eura, znači tek oko pola milijarde! Sad su se sjetili kako su 2008. dobili ponudu islandske telekom-kompanije od – 400 eura po dionici, pa su otklonili, računajući da će vrijednost rasti… Jer, to je slovensko ”obiteljsko srebro” i valjda se podrazumijeva da cio svijet samo čeka priliku da se uključi na slovensko tržište s nešto manje od 2 milijuna ljudi, umjesto da se zafrkava s, recimo, indonezijskim s 250 milijuna i rastom BDP-a od 5% godišnje. Pritom je bruto domaći proizvod po glavni stanovnika u Indoneziji od oko 10 tisuća dolara samo malo niži od srpskog od oko 12,5 tisuća (podaci po PPP-metodologiji).



Slovenski je premijer Miro Cerar (da, sin onoga s konja s hvataljkama), lik kojega ideološki ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, pošto je čisti konzervativac, što u slovenskim okvirima znači – kriptokumunist povezan s Kučanovim lobijem. Njegov ministar obrane – bila je to velika afera, pa ga je ipak morao otpustiti – prisluškivao je ljude involvirane u privatizaciju Telekoma, i kad je skandal pukao u parlamentu, tvrdio da je pitanje održanja te nacionalne kompanije pitanje – nacionalne sigurnosti. I taj se biped bez hvataljki očito, ne vidi u Europi, nego identificira s Bazom 20 u Kočevskom rogu, gdje su slovenski policajci, partizani i udbaši uvijek spremni opet otići u ilegalu, kao 1941. i 1991. ako se, naime, pojavi neka prijeteća strana sila, primjerice njemački mobilni Telekom.



Dakle, zašto još nije vrijeme da se proda u koncesiju Aerodorom ”Nikola Tesla”, odnosno srpski Telekom? Srpski je Telekom svojedobno – za velike pare kupio onaj u Republici Srpskoj pa ga lijepo konsolidirao, a posjeduje i crnogorskog nacionalnog operatera. Barem se utoliko ostvario projekt velikosrpskog širenja bez roaminga, što zaista nešto vrijedi – ne toliko moralno, koliko u novcu, ali samo za sada… U međuvremenu, srebro ili nesrebro, pojavio se, naime, Viber. Facebook Messenger. Skype. Whatsapp. Što to znači? Core-biznis telekoma pada, pa se kompanijski razvoj u tim firmama mora hitno prefilozofirati na neku distribuciju sadržaja, možda distribuciju uopće, dostavu u kuću, hitnu poštu, dobavu krpica i đinđa preko Interneta, neku Alibaba-špediciju, tko zna… Naime, netko zna, i već primjenjuje, a tko ne primijeni, propast će već sutra, jer više ni logika i ekonomija veličine nije dovoljna garancija opstanka, a nekmoli razvoja.



Svijet je postao jako kompliciran, kao i biznis – milijarde se komitiraju u sekundi, a tko misli da se može napredovati na bazi zaštite nacionalnih vrijednosti i resursa, te konzervativnog gospodarenja onim što se smtra ”obiteljskom srebrninom”, lud je kao Šešelj, bespomoćan u modernom svijetu. Ja se, inače, više bojim glupih, nego zločestih – sa zločestima se možeš dogovoriti, potkupiti ih i navesti da se drukčije postave. Glupi su pak fetišisti svojih prevladanih uvjerenja, ogorčeni jer vide da njihova misao nema energiju, budući da je izopćena iz svijeta, pa zapadaju u mentalno stanje koje može biti jako opasno zahvati li cijelu naciju…



Ali, evo i jednostavnog teorijskog razjašnjenja na početku postavljenog pitanja o ”čuvanju naslijeđa”. U samoj postavki problema načinjena je metodološka greška – vlasništvo nad ”djedovinom”, ”obiteljskim srebrom”, resursima ili tradicijskim ”moralnim kapitalom” tekovina je zajednice (Gemeinschaft) i pripada svakom članu te zajednice u idealnom omjeru, ali samo kao pravo na participaciju u ”profitu”, koristi od eksploatacije toga vlasništva, imanja ili kulta. No, društvene institucije (Gesellschaft) pravno reguliraju upravljanje tim dobrima i parlamentarna vlast legitimno njime upravlja, dok mu neka zamišljena ”zajednica” ne može to osporiti ili priječiti, jer u ime zajednice u raspolaganju vlasništvom u javnoj domeni ne može govoriti nitko osim – parlamenta. Svi plemenski vračevi, nadahnuti mislioci, književnici, te drugi šamani ritualnih kultova primitivnih balkanskih zemalja, koji uvijek upotrebljavaju zamjenicu ”mi”, naprosto tu nemaju mjesta… Svi mogu sudjelovati u diskusiji, ali se moraju čuvati da ne napuste teren subjektivnog i zamjenicu ”ja”. Kad god se povede rasprava o tome da se neka neprocjenjiva tekovina koncesijski iznajmi, odmah se postavi pitanje – ”a zašto MI ne bismo sami time mogli upravljati, nego ćemo drugima prepustiti profiti?” Pa zato što MI ne postojimo. Mi smo čopor, narod, a narod je raja, i kao što je poznato – fukara. Narod prestaje biti svjetina tek na vratima parlamenta. A tko ne može participirati u tako postavljenim pravilima, morat će se mentalno preseliti negdje na Bliski istok, u Aziju ili u Afriku, u šerijatska ili mistična društva, među griote i učene mule, hođatoleslame i najumnije od svih – ajatolahe. U Europi i u Europskoj uniji, sve pak ima svoju cijenu, ništa nije neprocjenjive vrijednosti, a najmanje tražena roba tu je duhovna i materijalna bijeda marginalizirinih nacija i tvrdoglavo siromašnih zajednica koje ne mogu prerasti u suvremeno društvo.

[MAMUSA8052]

Zna li itko koliku dividendu su izglasali?

[insider]

Zar niko nije bio na skupstini? Zna li se iznos dividende?